Razgledavanje

Prije potresa 1962. godine i prije preseljenja stanovništva Podgore u priobalni pojas, te razvoja turizma, stanovništvo ovoga dijela Dalmacije bi se nakon napornog težačkog dana u polju ili na moru u poslijepodnevnim satima okupljalo oko guvna i prepričavalo aktulne događaje. Ovisno o veličini zaseoka postojalo je jedno guvno, a u većim zaseocima i dva. Najvažnije okupljalište za cijelu Podgoru, sve do potresa, bilo je Batoševo guvno ili samo Guvno, mala zaravan s kamenim klupama i fontanom u Sridi sela. Stanovništvo se još okupljalo i na kuku, vrpini, glavici, vidilici i ogarinu, uglavnom uzvišenjima s kojih se pružao pogled na okolni prostor.   

Crkva Gospe od Karmela izgrađena je 1878. godine i privatna je crkva. U potresu 1962. godine crkva Gospe od Karmela pretrpjela je oštećenja, međutim danas je u potpunosti obnovljena. Prije potresa 1962. godine, osim misnih slavlja na blagdan Gospe od Karmela, održavali su se i sprovodni obredi za sve umrle stanovnike zaseoka Vruja-Miličići. Međutim, nakon potresa većina stanovnika napušta zaseok te se uslijed litoralizacijskog trenda, u početku iniciranog potresom, a kasnije i razvojem tuizma, seli u uvalu Čaklje, te crkva pomalo gubi na funkciji. Danas se Sveta misa u crkvi slavi na blagdan Gospe od Karmela.

Crkva Presvetog Srca Isusova je kasnobarokna crkva iz 1804. godine. Crkva je sagrađena u perivoju obitelji Mrkušić, te je njihovo privatno vlasništvo. U sklopu staroga perivoja nalazio se i obiteljski hotel Villa Ana, koji je nakon Drugoga svjetskog rat nacionaliziran i preimenovan u hotel Podgorku. Rušenjem staroga i izgradnjom novoga hotela 80-tih godina XX. st. perivoj obitelji Mrkušić je većim dijelom uništen. Crkva je pretrpjela manja oštećenja u potresu 1962. godine za razliku od drugih crkava na području mjesta Podgora, te je tako jedno vrijeme nakon potresa, a do završetka izgradnje nove crkve, služila kao župna crkva. Danas se Svete mise u crkvi Presvetog Srca Isusova održavaju svake nedjelje u poslijepodnevnim satima, kao i na blagdan Presvetog Srca Isusova.

Postoje navodi da je od kamena prve crkve Svih svetih, koja je u potpunosti srušena u potresu 1667. godine, izgrađena nova crkva Svih svetih. Izgradnja je započela 1668. godine. Nakon turskih napada crkva je pretrpjela značajna oštećenja, pa je na istom mjestu i s istim titularom 1764. godine ponovno izgrađena barokna crkva Svih svetih sa zvonikom, koja je očuvana do danas. Barokna crkva Svih svetih je jednobrodna građevina s velikom polukružnom apsidom, sastoji se od sedam oltara, od čega je pet u cijelosti mramorno. Od gradnje pa sve do potresa 1962. godine crkva Svih svetih je bila središte duhovnog života u Podgori. Crkva je obnovljena 1975. godine, te se danas Svete mise služe svake prve nedjelje u mjesecu i za veće blagdane, a posebice za blagdan Sv. Vicenca zaštitnika mjesta Podgora. Kosti sv. Vicenca s posudicom njegove osušene krvi, eshumirane iz starokršćanskog groblja sv. Cirijaka na poklon je dobio makarski kanonik i provikar Ivan Josip Pavlović od pape Pija VI. 1790. godine. Nakon njegove smrti, brat kanonik don Grgur Pavlović 22. siječnja 1830. godine daruje svom kolegi don Lovri Pavlinoviću svetačke kosti. Nakon što su vlasti izdale sva potrebna dopuštenja u kolovozu 1831. godine svečevo je tijelo, uz veliko slavlje, preneseno u Podgoru u crkvu Svih svetih. Od 1831. godine drugi oltar s desne strane od ulaza u crkvu posvećen je kao oltar sv. Vicenca i ujedno je i njegovo posljednje počivalište. U Podgori se štovanje toga mučenika odmah uvriježilo, a vrlo brzo su na dan sv. Vicenca, prva nedjelja poslije blagadana Velike Gospe, počeli dolaziti i hodočasnici iz Primorja, zabiokovske zagore i Hercegovine. O svečevu životu nisu poznate druge pojedinosti, osim da je bio rimski vojnik i da je radije položio život nego izdao svoju savjest, karakter i vjernost Kristu Spasitelju. Od 1900. godine biskup Nakić određuje da ubuduće „proštenje“ sv. Vicenca traje tri dana, a običaj je sačuvan do danas.

Danas je crkva Svih svetih kako kulturno tako i povijesno najvrjednija crkva u Podgori, a jedna je i od najmonumentalnijih kasnobaroknih crkava u Dalmaciji

Kamen temeljac za sadašnju župnu crkvu Uznesenja Marijina postavljen je 2. svibnja 1963. godine, a iduće godine crkva je dovršena i posvećena. Crkva Uznesenja Marijina moderna je građevina koja ima stilizirani oblik šatora, autora projekta dipl. ing. Ante Rožića. Zanimljivost vezana za izgradnju nove crkve svakako je autorova ideja kako crkva treba zadržati boju betona, te stoga mnogi neupućeni misle kako je zdanje nove crkve ostalo nedovršeno. Potreba za novom crkvom javila se nakon potresa 1962. godine, kada većina stanovništva iz podbiokovskih zaseoka seli u uski priobalni pojas.

Prvi spomen crkve sv. Tekle datira iz 1626. godine u izvješću makarskog biskupa Svetoj stolici. Njena gradnja se vezuje uz stanovnike zaseoka Vrulja. Dakle, crkva je postojala prije preseljenja groblja na rt Sutiklu, koje se dogodilo nakon velikog potresa 1667. godine. Pretpostavlja se da je taj potres srušio i crkvu sv. Tekle, isto kao i potres iz 1962. godine. Barokna crkva sv. Tekle je jednobrodna crkva, danas u potpunosti obnovljena. Prije obnove crkve provedena su arheološka istraživanja kojima je utvrđeno postojanje višeskupnih kasnosrednjovjekovnih grobova. Nadgrobne ploče datiraju iz XIV. i XV. st., pretpostavlja se da su prenešene početkom XVIII. st. s groblja oko prve crkve Svih Svetih. Na četiri ploče je prikaz štita ispod kojeg je mač, a na petoj ploči je samo prikaz štita. Kako su to heraldički motivi vjerojatno označavaju grob obitelji koja je spadala u niže, i to seosko, plemstvo nobiles, ili bar viši sloj seoskog stanovništva. Uz crkvu sv. Tekle i kasnosrednjovjekovne grobove vrijedno kulturno nasljeđe je i nadgrobni spomenik don Mihovilu Pavlinoviću.

Spomenik don Mihovilu Pavlinoviću je rad hrvatskog kipara Ivana Rendića, otkriven 17. svibnja 1908. godine, povodom 20. obljetnice smrti podgorskog velikana. Spomenik se nalazi na južnoj strani groblja. Na pročelju spomenika dominira brončani reljef Pavlinovićevog poprsja, križ izrađen u mozaiku, te natpis na glagoljici s prijevodom na stražnjoj strani spomenika. Don Mihovil Pavlinović (Podgora, 28. siječnja 1831. – Podgora, 18. svibnja 1887.) bio je svećenik, političar i književnik. Jedan je od utemeljitelja i vođa Narodne stranke i hrvatskog preporoda u Dalmaciji. Cijelog života zagovarao je sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Bio je zastupnik u Dalmatinskom i Hrvatskom saboru. U Dalmatinskom saboru održao je prvi govor na hrvatskom jeziku. Njegovom zaslugom odlučeno je da se u Saboru može govoriti i hrvatskim jezikom. Osnivač je i urednik narodnjačkog glasila Narodni list/Il Nacionale. Obilazio je Dalmaciju budeći nacionalnu svijest i djelujući na prosvjećenju dalmatinskih sela iz gospodarske zaostalosti. Svojom iznimnom energijom i gotovo karizmatskim utjecajem među pukom ubraja se u vodeće osobe hrvatske politike u Dalmaciji u dugoj polovini XIX. stoljeća.

Starost toponima Sutikla, ne može se sa sigurnošću utvrditi, a sami rt, osim što je posljednje počivalište ujedno je važan i kao orjentir za obalnu plovidbu. Izgled groblja značajno je izmjenjen u XX. stoljeću, posebice rušenjem zida kojim je groblje bilo omeđeno i izgradnjom novih grobnih mjesta. Nakon potresa 1962. godine urušavanjem dijela rta Sutikla dolazi i do promjene u samoj vizuri rta, posebice rušenjem prirodne atrakcije Prolaza sreće.     

Pretpostavlja se da izvorna crkva sv. Jurja datira iz XIX. stoljeća. Prema predaji crkvu su izgradili žitelji zaseoka Šuškovi. Neki povijesni navodi  spominju crkvu sv. Jurja kao privatnu crkvu, ali uz nju se ne spominju vlasnici. Crkva je obnovljena 90-tih godina XX. stoljeća.

Crkva svetog Jurja, smještena uz more, vjerojatno je sagrađena početkom 15. stoljeća. Ime Drašnica i ime crkve prvi put su spomenuti u turskim dokumentima iz 1477. odnosno 1523. godine. Nažalost, mnogi ratovi, razaranja i potresi tijekom proteklih 600 godina prouzrokovali su znatna oštećenja. Ipak, bilo je i obnova na početku 17. stoljeća. Nakon što je potres iz 1962. godine uništio crkvu, nova je sagrađena na istoj lokaciji i posvećena je 1976. godine.

Crkva sv. Križa ili kako je poneki mještani nazivaju crkva sv. Krsta datira iz XIX. stoljeća. Prema predaji pretpostavlja se da je crkvu izgradila obitelj Radonić. Prilikom obnove župne crkve Svih svetih 1907. godine, crkva sv. Križa je jedno vrijeme preuzela funkciju župne crkve u Podgori. Prilikom obnove crkve 1990. godine, došlo je do izmjena na pročelju crkve, a i sama obnova nije dovršena. Već dulje vrijeme se u crkvi sv. Križa ne služe mise.

Prvi spomen crkve sv. Roka datira iz 1672. godine. Prema predaji je prostor ispred same crkve staro groblje za umrle od kuge. Zanimljiva je i crtica iz povijesti, kako je zvono koje nedostaje na zvoniku koji je smješten na samom pročelju crkve sv. Roka, upotrijebila neprijateljska vojska za topovske kugle u Prvome svjetskom ratu. U prošlosti su se u crkvi sv. Roka mise služile najmanje jednom godišnje na blagdan sv. Roka sve do 50-tih godina XX. stoljeća. Nakon potresa 1962. godine crkva je znatno oštećena te je izostankom konzervatorske obnove prepuštena daljnjem propadanju.

Izvor vode u Kržanićima jedna je u nizu česmi, odnosno izvora javne vode u Podgori. Česma je izvorno izgrađena 1898. godine, a restaurirana 2015. godine. Zanimljivo je da se najčešće govori o 77 podgorskih izvora, a u pojedinoj literaturi se spominje i veći broj izvora. Određeni broj izvora ljeti presuši. Izvori su grupirani u dva područja: na širem području od Grebica prema obali i na širem području od Bristice prema obali. Voda iz izvora je bistra, hladna i izvrsne kakvoće za piće. Temperatura vode u ljetnim mjesecima na širem području Grebica i Bristice ne prelazi 11° C.

Smokvica je jedna u nizu česmi, odnosno izvora javne vode u Podgori. Zanimljivo je da se najčešće govori o 77 podgorskih izvora, a u pojedinoj literaturi se spominje i veći broj izvora. Određeni broj izvora ljeti presuši. Izvori su grupirani u dva područja: na širem području od Grebica prema obali i na širem području od Bristice prema obali. Voda iz izvora je bistra, hladna i izvrsne kakvoće za piće. Temperatura vode u ljetnim mjesecima na širem području Grebica i Bristice ne prelazi 11° C.

Nekoć je vrh Ijka bio mostićem povezan s obalom, a potom je bio otočić, udaljen svega par metara od obalne linije. U novije vrijeme zbog izmjena u vizuri mjesta Podgora, dolazi do premještanja i restauracije slikovite kapelice-svjetionika Ijak. Mala kamena zgrada imala je dvije funkcije: služila je kao svjetionik starim podgorskim mornarima i ribarima, a ujedno je bila i kapelica, posvećena Blaženoj Djevici Mariji i sv. Nikoli zaštitniku mornara i putnika. Stoga je na vrhu te zgradice bio svjetionik, a na pročelju s morske strane dvije niše u kojima su prilikom restauracije, a prema projektu akademskog kipara Zlatka Čulara, izrađeni brončani reljefi Majke Božje s djetetom i sv. Nikole, po uzoru na prvotne reljefe. Već dugo Ijak ne služi kao svjetionik. Ni najstariji podgorani ne pamte kada je izgrađena kapelica-svjetionik Ijak, a u pojedinoj literaturi se navodi kako je to jedan od najstarijih očuvanih svjetionika na Mediteranu.

Pozivamo vas da otkrijete autentične domaće proizvode iz srca Podgore — uživajte u vrhunskom domaćem maslinovom ulju, tradicionalnim delicijama i jedinstvenim okusima naše obale. Saznajte više o lokalnim proizvodima, njihovoj priči i načinu izrade, uz toplo gostoprimstvo.

Većina vojnih tj. obrambenih građevina na cijelom Makarskom primorju, pa tako i u Podgori izgrađena je za vrijeme turske vladivine, odnosno tijekom XVI. I XVII. stoljeća. Poznata su tri tipa obrambenih građevina: utvrde, kašteli i kule. Kule su bile smještene na ulazima u naselje, odnosno uz puteve koji vode do njega. U XVII. stoljeću svaki podgorski zaseok imao je i do dvije kule što govori o njihovoj važnosti u to vrijeme. Čak se naziv Podgore spaja s latinskom riječju castellum, što u izvornom značenju znači gradić, tvrđavica, kula, utočište. Roščića kula smještena je istočno od puta koji spaja cestu preko Staze sa Sridom sela. U potresu 1962. godine Roščića kula je stradala, te je danas djelomično očuvana. Četvrtastog je tlocrta, sjeverni i zapadni zid su sačuvani u visini prvoga kata, dok je jugoistočni ugao srušen. U sjevernom zidu na prvom katu nalazi se četverokutna puškarnica.

„Stani i slušaj živu legendu slobode koju more govori pod kamenim Biokovom, more neumorno, more duboko.“ 

                                                                        Jure Kaštelan

Spomenik je ime dobio po simbolu Jadranskog mora i Dalmacije, neumornom galebu. Uspravno krilo simbolizira uspon do pobjede, dok slomljeno krilo simbolizira poginule mornare i borbu za slobodu. Pripreme za izgradnju spomenika započele su 1960. godine. Na javnom natječaju odabran je projekt „Galebova krila“, akademskog kipara Rajka Radovića. Prva faza radova na izgradnji spomenika dovršena je 1962. godine, te je spomenik svečano otvoren. Izgrađen je na nadmorskoj visini od 60 metara. Temelji spomenika ukopani su u brdo 12 metara, te se na njima nalazi popločano postolje na čijem pročelju s lijeve i desne strane stuba dominiraju brončani reljefi s prikazom bitke na moru. Spomenik Galebova krila izgrađen je od bijelog betona, visine 33 metra, te je jedan od najviših spomenika u Republici Hrvatskoj. Iza platoa, a u sklopu kompleksa oko spomenika, nalazi se veliki amfiteatar s 800 sjedećih mjesta, izgrađen u drugoj fazi gradnje 1984. godine. 

Spomenik je podignut u čast poginulim borcima NOR-a i žrtvama fašističkog terora. Djelo je akademskog kipara Ivana Mirkovića, izgrađeno donacijama mještana i dobrovoljnim radom. U ograđenom prostoru na dvije vodoravne plohe izgrađeno je betonsko postolje spomenika, obloženo bijelim kamenom. S obje strane postolja nalaze se kamene ploče s imenima poginulih, a na postolju je postavljen brončani kip, visine 2 metra, koji prikazuje biokovskog partizana s puškom u ruci kako štiti ranjenog mornara.

Spomenik Lady Biokovki u Drašnicama je mozaik slikara i kipara Joke Kneževića iz 1974. godine. To je jedan od njegovih dva spomenička mozaika posvećena ženama NOB-a (Narodnooslobodilački Pokret). Knežević je koristio Goyinu Treći maj 1808. kao inspiraciju, te je ispričao priču o Berti Alač koju su talijanski okupatori strijeljali zbog njezine povezanosti s partizanima. Berta, koja u ovom djelu predstavlja sve žene Biokovke koje su pružile otpor okupatoru, raširuje svoj tanki kratki kaput pred paljbom. Herojski gest prate seljaci odjeveni u narodne nošnje, dok se u daljini vide palači domovi. Pored Berte, prikazana je lavora i ručnik, koje je, prema svjedocima, koristila prije nego što su je strijeljali kako bi obrisala krv s rana koje je zadobila kad su je mučili.

Troje gomile naziv je za ovaj prapovijesni lokalitet koji predstavlja četiri podignuta kamena grobna tumula. Tumuli su međusobno udaljeni oko tri metra. Prvi i drugi grobni tumul su približno jednake veličine. Prvi grobni tumul raskopan je na zapadnom i sjeveroistočnom rubu te tjemenu, dok je drugi tumul najviše raskopan na jugoistočnoj strani, a vidljivo je i raskapanje na tjemenu samog tumula. Treći grobni tumul je nedavno raskopavan na zapadnom rubu, a ranije na svim dijelovima te je više devastiran u odnosu na prvi i drugi grobni tumul. Četvrti tumul u potpunosti je raskopan te je vidljiv ostatak prapovijesnog groba u središtu tumula. Tumuli predstavljaju tipičnu kamenu gradnju iz ilirskog razdoblja koja je postavljana na uzvišenim mjestima kao grob nekog velikana, a služila je i kao osmatračnica.